Razmak između zubi – koje je rješenje?

Razmak među zubima naziva se dijastema, a definira se kao prostor između dva susjedna zuba veći od 0,5 mm. Češće se javlja u gornjoj čeljusti, a najbolji primjer je diastema mediana - razmak između gornjih središnjih sjekutića. Iako se može raditi samo o estetskom nedostatku, ponekad se tu kriju i dublji problemi.

Razmak među zubima kod djece

Razmake među zubima možemo podijeliti na one normalne (fiziološke) i one druge, koji predstavljaju neku vrstu anomalije. Razdvojeni zubi kod djece normalna su pojava. Naime, mliječni zubi puno su manji od trajnih i među njima postoje razmaci upravo zato kako bi u čeljustima bilo dovoljno mjesta za trajne zube koji će niknuti. Ako u mliječnoj denticiji ne postoje razmaci među zubima, to može biti nagovještaj da će se u trajnoj denticiji javiti zbijenost, odnosno "gužva" među zubima. Još jedna fiziološka pojava je "stadij ružnog pačeta" kod djece u dobi od 8-9 godina. Tada su u usnoj šupljini prisutni trajni sjekutići, no očnjaci su još uvijek mliječni. Ti sjekutići često su izbačeni prema van i razdvojeni. Iako ovo može izgledati zabrinjavajuće, radi se o normalnoj razvojnoj pojavi. Trajni očnjaci svojim će nicanjem pogurati sjekutiće i oni će "sjesti" na svoje mjesto.

Što uzrokuje razmak među zubima?

Osim normalnih stadija u djetetovom razvoju, postoje brojni čimbenici koji mogu dovesti do razmaka među trajnim zubima, a to su: - genetika, - patološka tvorba, - duboki zagriz, - nepogodne navike, - oblik zuba, - nedostatak zuba (hipodoncija), - parodontna bolest. Genetika ima veliku ulogu u dentalnim anomalijama, pa tako i u pojavi razmaka među zubima te se diastema mediana može primijetiti unutar članova iste obitelji. Zanimljivo je i da je njezina pojava češća u pripadnika crne rase. Ponekad postoji i konkretan uzrok razmaka među sjekutićima, odnosno fizička prepreka zbog koje su prednji zubi razdvojeni. To može biti patološka tvorba u kosti koja se uočava na rentgenskoj snimci. U tom slučaju tvorba se nalazi između zubnih korijena i razdvaja ih. Najčešće se radi o prekobrojnom zubu (mesiodens) ili cisti. Još jedna od prepreka koja razdvaja zube je izraženi frenulum - vezivno tkivo koje spaja gornju usnicu sa zubnim mesom, a smješteno je između gornjih sjekutića. Nadalje, razmak među zubima može se javiti zbog dubokog zagriza. Duboki zagriz vrsta je nepravilnog zagriza u kojoj gornji zubi previše prekrivaju donje. U tom slučaju donji zubi udaraju u gornje i potiskuju ih prema van te se oni razdvajaju. Suprotno tome, među donjim zubima dolazi do zbijenosti. Čest uzrok razmaka među gornjim sjekutićima su i nepogodne navike koje se javljaju u djetinjstvu. Najčešće se radi o cuclanju prsta ili guranju jezika u prednje zube. Posljedično se zubi razdvajaju jer se na njih vrši konstantni pritisak i oni "bježe" prema van. Ponekad je krivac za razmake među zubima sam oblik zuba, odnosno manjak tvrdog zubnog tkiva. Ako je zub manji od uobičajenog, što se naziva mikrodoncija, čak i kada se nalazi u idealnom položaju, ne može ostvariti kontakt sa susjednim zubom. Ova pojava najčešće se može primijetiti kod postraničnih sjekutića. Nedostatak ili gubitak zuba uzrokovat će pomak ostalih zubi koji nastoje zatvoriti prazan prostor pa se i u tom slučaju među zubima javljaju razmaci. Potrebno je spomenuti još jednog mogućeg uzročnika razmaka među zubima, a to je parodontna bolest, često nazivana parodontoza. Radi se o upali zubnog mesa i okolnih tkiva, popraćenoj povlačenjem kosti. Kako se kost povlači, zubi se razmiču i postaju sve više izbačeni prema van.

Kako riješiti razmake među zubima?

Razmaci među zubima uklanjaju se na sljedeće načine: - eliminacijom uzroka, - ortodontskom terapijom, - kompozitnim nadogradnjama, - protetskim nadomjestkom. Uklanjanje uzroka ključno je za uspješnu ortodontsku terapiju razmaka među zubima. To podrazumijeva kirurško uklanjanje prekobrojnog zuba, ciste ili frenuluma u lokalnoj anesteziji. Zahvat uklanjanja frenuluma naziva se frenulektomija, a moguće ga je učiniti i laserom. Kada je prisutna nepogodna navika, potrebno ju je eliminirati, kako se nakon ortodontske terapije zubi ne bi vratili u početni položaj. U nekim slučajevima, nakon prestanka sa štetnom navikom, zubi se mogu vratiti u pravilni položaj djelovanjem mišića usana pa tada ortodontska intervencija nije potrebna. Kada je uklonjen uzrok, pacijent je spreman za ortodontsku terapiju fiksnim aparatićem prilikom koje se pomicanjem zubi razmaci zatvaraju. Ipak, u nekim slučajevima ortodontska terapija sama po sebi nije dovoljna za rješavanje ovog problema. Ako su zubi preuski ili premaleni, nakon što ih se smjesti u željeni položaj, oni i dalje neće biti u kontaktu sa susjednim zubom. Tada se, po završetku ortodontske terapije, preporučuje napraviti kompozitne nadogradnje. Zapravo se radi o popunjavanju razmaka između zubi plombom. Na taj se način zub poveća do kontakta sa susjednim zubom. Ovaj postupak ne preporučuje se kada su zubi normalne veličine ili ako je razmak među njima veći od 2 mm, kako ne bi izgledali preglomazno. U slučaju nedostatka zuba, postoji nekoliko opcija. Ponekad je moguće ortodontskom terapijom zatvoriti prazne prostore, a manje razmake popuniti kompozitnim nadogradnjama. U drugom slučaju, ortodontski aparatić postavi se kako bi se otvorilo dovoljno prostora za zub koji nedostaje. Idući korak je izrada protetskog nadomjestka, bilo da se radi o mostu ili krunici na implantatu. Kada se pacijent odluči na ugradnju implantata, poželjno je zahvat napraviti dok je aparatić još u ustima, kako bismo bili sigurni da se zubi neće početi vraćati u prazan prostor. Kada je uzrok razmicanja zuba parodontoza, prvi i osnovni korak je parodontološka terapija koja se sastoji od struganja i poliranja zubnih korijena i uklanjanja kamenca. Tek kada se upala potpuno smiri, a zubi su očišćeni od svih naslaga, moguće je razmišljati o daljnjim koracima i procijeniti je li pacijent adekvatan kandidat za ortodontsku terapiju.

Zaključak

Razmak među zubima netko doživljava kao estetski nedostatak, dok ga drugi smatraju zanimljivom i simpatičnom karakteristikom. Što god mislili o svom razmaku, jedna stvar je bitna - otkriti uzrok postojanja dijasteme. Kliničkim pregledom i analizom rentgenskih snimki, terapeut može utvrditi postoji li konkretan razlog razdvajanja zubi, primjerice patološka tvorba u kosti ili hipodoncija. U tom slučaju potrebno je djelovati na uzrok i sanirati problem kako bi se postigla optimalna funkcija žvačnog sustava. Ako je pak razlog isključivo genetske prirode, nikakva daljnja terapija nije potrebna, dokle god je osoba zadovoljna svojim izgledom.