Što je malokluzija?

Etiologija malokluzija

Malokluzije mogu biti dentalnog ili skeletnog podrijetla. Kao što ime govori, dentalne malokluzije nastaju zbog problema u položaju zubi, dok skeletne malokluzije nastaju zbog problema u položaju ili razvoju kosti, odnosno čeljusti.

Malokluzije mogu nastati djelovanjem genetskih čimbenika, odnosno nasljeđem, ali važan faktor su i vanjski čimbenici kao što su nepodesne navike ili trauma.

Klasifikacija malokluzija

Kod pravilnog zagriza gornji zubni luk širi je od donjeg, a gornji sjekutići prekrivaju donje za 1-2 mm. Svaki zub jedne čeljusti u kontaktu je s dva zuba suprotne čeljusti što omogućuje ravnomjernu raspodjelu sila. Koncept okluzije razvijen je još krajem 19.st. zahvaljujući ortodontu Edwardu Angleu koji se smatra ocem suvremene ortodoncije. Prije ove klasifikacije zubni lukovi su se ortodontskom terapijom ravnali, no nije se obraćalo previše pažnje na međusobni odnos gornjih i donjih zuba prilikom zagriza. Zahvaljujući Angleu definiran je normalan odnos gornjih i donjih zubi te nepravilan odnos, odnosno malokluzija, a ključni zubi u tom odnosu su gornji prvi kutnjaci. Ovisno o njihovom položaju razlikujemo tri klase malokluzije:

klasa I – kutnjaci su u pravilnom položaju, a ortodontski problem može biti u ostalim zubima koji su nepravilno poredani ili rotirani

klasa II – donji kutnjaci nalaze se iza gornjih

klasa III – donji kutnjaci nalaze se ispred gornjih

Osim navedenog, međusobni odnos zubi proučava se u još dvije ravnine – vertikalnoj i horizontalnoj. Problemi vezani uz vertikalu su duboki zagriz prilikom kojeg gornji sjekutići previše prekrivaju donje, te otvoreni zagriz prilikom kojeg se gornji i donji zubi ne preklapaju već među njima postoji razmak. U horizontalnoj ravnini najčešći problem je nejednaka širina čeljusti zbog koje nastaje križni ili škarasti zagriz.

Duboki zagriz

Gornji sjekutići gotovo u potpunosti prekrivaju donje:


Otvoreni zagriz

Prednji zubi uopće se ne preklapaju već među njima postoji zjap:


Križni zagriz

Križni zagriz prisutan je u području pretkutnjaka – gornji bi trebali prekrivati donje:

Klasa I

Prvi kutnjaci i očnjaci u pravilnom su položaju te je svaki zub u kontaktu s dva zuba suprotne čeljusti, prisutna je zbijenost prednjih zubi.

Klasa II

Malokluzije klase II vrlo su zastupljene u populaciji te razlikujemo dvije podskupine ove klase. U klasi II/1 sjekutići su nagnuti prema naprijed (protrudirani), dok su u klasi II/2 nagnuti prema natrag (retrudirani).

Klasa II nasljedna je anomalija te se često unutar iste obitelji može zamijetiti slabije razvijena odnosno kratka donja čeljust. Naginjanju gornjih sjekutića prema van u klasi II/1 pogoduju štetne navike kao što su sisanje palca u djetinjstvu, disanje na usta i guranje jezika prema zubima što također može dovesti i do otvorenog zagriza. Često se uz klasu II javlja i dubok zagriz, a u težim slučajevima donji sjekutići uopće nemaju kontakt s gornjima već dolazi do ugriza u nepce.

Donji zubi smješteni su previše iza u odnosu na gornje te pacijent grize „zub na zub”, također je prisutan i dubok zagriz.

Klasa III

Anomalije klase III nazivaju se još i anomalije progenijskog kompleksa. Najčešće se radi o prekomjernom rastu donje čeljusti što nazivamo prava progenija, a moguć je i slabiji razvoj gornje čeljusti zbog kojeg se donja doima većom (pseudoprogenija).

Skeletne anomalije klase III su nasljedne, a možda ste i čuli za izraz “Habsburška čeljust”. Naime, analizom obiteljskih portreta dinastije, uočena je progenija u velikoj većini njezinih članova, a smatra se da je razlog tome sklapanje brakova unutar obitelji što je znatno povećalo šansu za prijenos ove anomalije na potomke.

Progeniju je lako prepoznati po karakterističnom izgledu lica: isturena brada, ispupčena donja usna, povećana donja trećina lica te konkavan profil. Karakteristika povezana uz klasu III je obrnuti pregriz što znači da se donji sjekutići nalaze ispred gornjih.

Cijela donja čeljust smještena je previše naprijed u odnosu na gornju, prisutan je i obrnuti pregriz – donji sjekutići nalaze se ispred gornjih.

Dijagnostika malokluzija

Dentalne malokluzije moguće je dijagnosticirati kliničkim pregledom i analizom studijskih modela, no da bi ortodont dobio detaljni uvid u stanje čeljusti potrebno je napraviti i rentgenske snimke. Ključna rentgenska snimka u ortodontskoj dijagnosticije laterolateralni kefalogram (LL). Analizom ove snimke dobit ćemo sve potrebne podatke o veličini i položaju čeljusti, njihovom međusobnom odnosu te nagibu sjekutića, a odličan je alat i prilikom praćenja napretka terapije.

Terapija malokluzija

S terapijom malokluzija kod djece moguće je započeti već za vrijeme mješovite denticije nošenjem mobilnih naprava. Raznim mobilnim napravama pokušava se utjecati na razvoj čeljusti i eliminirati nepogodne navike ako su prisutne. Osnovni problem mobilnih aparatića je taj što zahtijevaju visoki stupanj suradnje pacijenta kako bi se postigli rezultati, no ni to nije uvijek garancija uspjeha.

Nakon mobilne, prelazi se na fiksnu terapiju. Uz ortodontski aparatić ključno je nošenje gumica za ispravljanje zagriza, a ovisno o malokluziji razlikujemo gumice klase II i gumice klase III.

U težim slučajevima skeletnih anomalija, sljedeći korak terapije je ortognatska kirurgija. Nakon što se zubni lukovi potpuno izravnaju ortodontskim aparatom, pacijenta se upućuje na kirurški zahvat kojim se njihove čeljusti “namjeste” u pravilan položaj. Nakon operacije nastavlja se fiksna terapija kako bi sve sjelo na svoje mjesto.

Epidemiologija malokluzija

Zanimljivo je da su u današnje vrijeme ortodontske nepravilnosti puno zastupljenije nego u prošlosti, a čak 50% svjetske populacije ima neku vrstu malokluzije. Od toga, više od polovice malokluzija odnosi se na klasu I, dok je zastupljenost klase II 25%, a klase III oko 10%.

Zaključak

Odnos zuba u klasi I, a uz to savršeno posloženi zubni lukovi bez ikakvih nepravilnosti, zapravo je prava rijetkost te najčešće u većoj ili manjoj mjeri odstupamo od tog ideala. Čak su se i znanstvenici vrlo teško dogovorili koliko odstupanje se smatra normalnim i gdje je točno granica.

Doživljaj vlastitog osmijeha vrlo je subjektivan te ono što je nekome sitna nepravilnost, drugome predstavlja veliki problem. Stoga, svatko tko se ne osjeća ugodno glede položaja svojih zubi može se smatrati kandidatom za ortodontsku terapiju, koliko god njegova anomalija bila “malena”.